Pomoć onima kojima treba...
Lektire
O blogu

Ovaj blog će poslužiti kao pomoć onima koji baš i ne čitaju lektire redovito...  Puno je lektira u srednjoj školi. Ja ću malo po malo stavljati lektire.
Ako nekome hitno treba neka lektira, neka u Shout-box stavi naziv i autora, pa ću ja pročitati i napisati.

Blog
ponedjeljak, siječanj 12, 2009






BIOGRAFIJA

1876. godine rodio se na Bracu. Poceo je pisati u Loziscu. Ponavljao je drugi razred gimnazije. Prva pjesma mu je stampana 1892. Tokom marta dovrsava rukopis "Slavenskih Legendi" sto su kroz dvije godine nastajale u Splitu, Gracu i naposlijetku u Zadru. Predaje na Hrvatskoj gimnaziji u Zadru. Mladi profesor nije u 30. godini zivota bez smisla i osjecaja za lijepotu zene na vlastitu ljepotu sa urom ekscentricnosti, privilegijom grijeha i obecanju uzaludnosti.

Nakon raskinutih splitskih zaruka, opet se jedna romanticna veza stapa sa traumom koja ce kombinirana sa prilikama obiteljskim uvelike odrediti njegov iluzorni ideal, odbranu od svake trajne veze. Uci engleski kojem bas nije vican. Sjecajuci se davne i najosnovnije poduke sto mu dade otac. Bavio se prevodima gdje je objavio prevode iz Dantea. Bio je svestran lik. Mnogo je putovao i upoznavao se sa vaznim licnostima tadasnje drzave Hrvatske.

Jedna od njegovih strasti je imitiranje raznih zivotinja. Bio je i ljubitelj kafane, cigara i zena... i ostalih poroka. Umire strasno uz cigaru u zadnjim minutama svog zivota.

 

Nazorova je poezija licnija od poezije ikojeg naseg pjesnika, i starijeg i novijeg. Zato se on najmanje moze svrstati u osobite kategorije. Cijela je njegova poezija odraz zivota, punog zivota - pocetak: blistave sanjarije i iluzije, intenzivno uzivanje svih radosti, konac: osjecaj samoce, pustosi, sto bije ledom, umorom i beskrajnim bolom.
Antun Barac, cit. dj. 1918. - Cit. prema nav. izdv. Hrvatske knjizevne kritike


"Zelja"

Ne bih htio mrijeti.
Mijenjat bih se htio
Plesti, sto otpletoh,
Odvit sto sam vio;


U rukama Maje
Neumorne tkalje
Biti puka predja, -
Al zivjeti dalje


Razgradjen i gradjen
Duga sviju boja
U rosi od krvi
Od suza i znoja!


Vladimir Nazor, mladi dalmatinac od djetinjstva uzgajan na talijanskom jeziku koji je tek u mladanackoj dobi naucio bolje Hrvatski, pa se odmah okusao u Hrvatskoj pijesmi. Vec u prvoj polovici ovog vijeka nalazimo Nazorovih pokusa u Zadarskoj "Iskri", u "Slovanskom svijetu", pa od 1895. u "Vijencu i nadi". Nakon nesigurnih pokusa koji su odavali pocetnika dao se na refleksivnu poeziju. Nije cudo. Nije bio jos nasao svoj put. Polovinom ovoga vijeka uza sve znakove modernizma, najveci je upliv imao Dr. Tresic.
Milan Marjanovic, matica Hrvatska, Zagreb, 1950.


Kada je dakle rijec o Hrvatskom modernizmu, on je mogao postojati samo kao reakcija protiv stilu 80-ih godina. Ja te nove motive vidim bas kod onih, koji se pojavise prije "Moderne". Nazor i Begovic, djaci tradicionalistickih romana meni su moderniji od Mihovila Nikolica.
A. G. Matos, Jugoslovenska Akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1955.


Ta nova poezija raznovrsnija i virtuoznija i lirskija od dotadasnje, pocinje zapravo vec 20-ih godina sonetima Iva Vojinovica, zatim, Tresicevim lirskim ekspanzijama u dodiru sa prirodom da se potom objavi u citavom nizu novih zbirki, nalazeci svoj najjaci izraz u Nazorovu stvaranju.

Vladimir Nazor je jedan od naših najznačajnijih pisaca. Napisao je gotovo čitavu biblioteku knjiga u kojoj su zastupljeni mnogi radovi književnosti :pjesme ,romani ,epski spjevovi ,pripovijetke ,eseji ,članci ,putopisi , dnevnici ,govori …

                             V. Nazor rođen je 1876.god. u Pastirama na otoku Braču. Na svom rodnom otoku proveo je djetinjstvo ,a gimnaziju je završio u Splitu. Studirao je prirodne nauke u Gracu i Zagrebu. Kao profesor službovao je u srednjim školama u Splitu ,Zadru ,Pazinu ,Kastru i Sušaku. Niz godina je bio i upravitelj omladinskih domova u Crikvenici i Zagrebu. Poslije umirovljenja neko je vrijeme živio na svojem rodnom otoku Braču, a onda se je opet vratio u Zagreb i nastavio svoj raznovrsni književni rad. U njegovim književnim djelima najznačajnije mjesto zauzima poezija. Objavio je oko dvadeset zbirki poezija :Slavonske legende ,Hrvatski kraljevi ,Lirika ,Nove pjesme ,Istarski gradovi ,Deseterci ,Pjesme u šikari ,iz močvare i nad usjevima ,Pjesme o bratu gavran i seki siromaštini ,Knjigu pjesama ,Pjesme partizanske ,stare istarske balade ,Legende o drugu Titu. Od epskih spjevova najpoznatiji su : Živana ,Utva ,zlatokrila i Medvjed Brundo .Napisao je i veći niz pripovijedaka i priča :Krvava košulja ,Veli Jože , Mrtvo ostrvo ,Istarske priče ,Mrtvo more ,Gospa od snijega ,Nove priče ,Priče iz djetinjstva. Priče sa otoka i sa planine ,Istarski bolovi ,Šarko ,Dedek Kajbumšar…

Nazor se je bavio i problemima književne teorije i drugim pitanjima ,te je objavio nekoliko knjiga sa toga područja : Na vrhu jezika i pera ,Eseji i članci ,Govori i članci i Čitajući Kranjčevića. Vladimir Nazor je umro u Zagrebu 1949.god.

 

 

 

Fabula :

             Bilo je to davno dok su providur Barbaianka ,šjor Zvane i kapetan motovunske šume išli po Istri i označavali vapnom cerove koje će obraditi i prevesti u Mletke. Bio je vruć ljetni dan. Providur je jahao na magarcu. Magarac je poskočio ,jer je ugledao stog sijena uz doščaru ,gdje je rastao lijepi cer. Barbabianka je rekao da će ga ovaj cer grijati ove zime u Kopru. Kada je počeo označavati cer ,nečije snažne ruke pograbile su magarca i bacile ga u krošnju cera. Pokraj mrtvog magarca stajao je kmet Jože i mrko gledao u providura. Providur se je uplašio ,ali šjor Zvane je umirio diva. Div je ponio providura u grad gdje su ulice vrvjele naoružanim ljudima .Oni su odlučili da više neće hraniti Jožu. Providur je sa ostalim vijećnicima rješavao što će sa Jožom. Providur je rekao da će Jože za Uskrs otići u Kopar ,a do tada će ga hraniti kao i do sada. Došao je Uskrs .Jože je bio zadovoljan svojim životom. Motovunjani su vječali. Proto i još neki tražili su da Jože ostane u Motovunu jer im mnogo vrijedi, ali većina je bila za to da on ode. Iz Kopra je Jože otplovio s providurom u Mletke. Plovili su na jedra ,ali vjetar utihnu i iz trupa broda pojave se vesla. Jože se čudio tko to maše motkama. Iz utrobe broda čulo se je zviždanje bičeva ,psovke ,zveketi lanaca ,a potom i pjesma. Div podigne poklopac na palubi ,a iz otvora pojavi se velika glava. Taj čovjek zvao se je Ilija i bio je jedan od galiota. On je Joži ispričao sve o životu na galiji i rekao je Joži da će i on postati rob. Počela je velika oluja i valovi su nosili brod prema obali. U blizini obale Joža skoči u vodu ,a valovi odnesu brod na pučinu. Jože je izašao na kopno toga jutra.

      Išao je Istrom i sakupljao divove kmetove, pa su svi zajedno krenuli u gore između Pazina i Motovuna. Ljudi su ih se bojali i svašta su govorili o njima. Nastanili su se na brdu gdje su nekada živjeli psoglavci. Bez kmetova opustješe polja ,vinogradi i vrtovi. Plemići i glavari iz grada sastaše se da vijećaju što učiniti sa kmetovima. Plemići su bili za to da ih se ubije ,a građani da ih se privoli i da im se obrađivati zemlja. Sakupila se je velika vojska i dva viteza ,a uz njih građani ,te krenuše prema Psoglavčevu brdu. Vitezovi sa vojskom krenuše na divove ,ali ih oni pometaše cerovima. Odlučili su razgovarati sa divovima. Dugo su razgovarali ,ali divovi se nisu pristali vratiti jer su željeli biti sami svoji gospodari. Divove su nagradili zlatnim dukatima ,prstenjem i lancima.

            Kada su se vratili u gradove ,građani i plemići su tražili dio zlata. Govorili su da je sve to zlato nekada pripadalo njihovim pradjedovima. Tako su nastale velike svađe između njih. Budući da nisu mogli osvojiti Psoglavćevo brdo , građani su kopali noću po svim stranama brda ,ali ništa nisu našli. Jedne noći Jože je uhvatio nekoliko građana kako traže zlato. On im je rekao da će ga dobiti ,ali da ga moraju zaraditi. Oni su pristali da rade sa Jožom. Žetva je bila bogata. Radnici su morali sve nositi u grad divovima. Građani se vratiše u svoje gradove ,a na Štriginoj glavi ostalo je samo kamerlengo Ciretta. On se je sprijateljio sa divovima. Kada su se divovi posvađali i htjeli ubiti Jožu ,on je zapalio grad i pobjegao Ciretti. On ga je sakrio. Ciretta je krenuo na razgovor sa divovima. Oni su ga izabrali za svoga glavara i obećali su da će ga slušati. Civetta podijeli zemlju među divovima ,a oni se zakunu na knjigu ugovora da će poštivati tuđe.

            U početku su bili zadovoljni što imaju svoj komadić zemlje .Kada su je počeli obrađivati vidjeli su da je nečija veća i bolja ,pa je onda nastala svađa među njima. Civetta više nije htio biti njihov glavar ,pa im je rekao da se sami brinu za sebe. Kmetovi : Marko i Liberat htjeli su obrađivati svoju zemlju u docu ,ali im Joža nije dao. Marka je istukao ,a Libreta ubio motikom. Pozvaše Ciretta, a on ih još više prestraši rekavši im da moraju zakopati Liberta i krenuti nekamo drugdje ,jer tu će ih dostići velika kazna. Divovi su se odlučili vratiti svojim prijašnjim gospodarima ,a Ciretta povede Jožu u Motovun ,ali on putem nestade.

 

 

Likovi : Jože, Ilija ,providur Barbarijanka , kamerlango Ciretta , divovi ,građani ,šjor Zvane ,kapetan motovunske šume…

 

Opis likova :

                    Veli Jože : star 300-tinjak godina , pokoran ,dobar ,marljiv ,dobričina ,ništa nije tražio za rad …

                    Divovi :podložni ,vjerni ,pokorni…



lektirice @ 20:37 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare



-Arthur Rimbaud, (Charleville, 20. listopada 1854. - Marseille, 11. listopada 1891.)
-francuski pjesnik, Arthur Rimbaud, preteča je simbolizma i nadrealizma
-pjesme je počeo pisati već u petnaestoj godini
-u sedamnaestoj napisao znamenitu poemu Pijani brod
-prestao je pisati u dvadesetoj godini života da bi se prepustio pustolovnom životu trgovca-istraživača u egzotičnim krajevima
- uz pjesme, objavio je i neku vrst pjesničke autobiografije Sezona u paklu, dok je Iluminacije, zbirku poetskih fragmenata u prozi i slobodnom stihu u kojima je još jednom pokušao izreći "neizrecivo", izdao Verlaine bez njegova znanja tek 1886.
-u svijet literature banuo je i prohujao kao meteor, ostavivši djela koja nagovještaju simbolizam i nadrealizam moderne poezije
-vrata koja je Baudelaire odškrinuo, Rimbaud je širom otvorio
-uznesen i porican, za jedne ikona, za druge psihopat, taj je "prokleti" pjesnik ostao u svakom slučaju lirski fenomen kojem mnogo duguju sve moderne poetske struje
-najpoznatija djela: Pijani brod, Samoglasnici, Alkemija slova, Marina...

 

SAMOGLASNICI


A crno,E bjelo,I rujno,O plavo,U zeleno

tajna rodjenja vam je tu

A,crn kosmat pojas buha sto blistavo

nad svirepim smradom kupe se i zuje

Zatoni sene. E,koplja gordih santi,

belini satora,cijece zanjihano,

I,krv ispljunuta,smijeh sto gnevno plamti

Na usnama lijepim,u kajanju pijanom,

U,drhtanje kruzno bozanstvenih mora,spokoj pasljaka

koje alhemijom sticu ucenjci,

O,vrhovna Truba,pna cike lude,

mir kojim andjeli i svtovi blude,Omega

ociju njenh modri zraci...


ANALIZA

Neki smatraju da je polazna inspipracija za Samoglasnike bio neki bukvar koji je Rembo imao kao dijete i u kojem je svaki samoglasnik bio obojen razlicitim bojama. Pjesnik je pisuci svoj sonet htio da se zabavlja jednim apsurdnim nadahnucem, ili prelistavajuci neki rjecnik, njegov pogled, pod rubrikom svakog samoglasnika zadrzavao na nekim rijecima koje su evocirale izvjesne boje.

A mozda ga je interesovanje za alhemiju podstaklo da izabere pet samoglasnika i poreda ih u izrazitom redu. Nije iskljuceno da je rembo davao bojama simbolilcan smiosao. Suzana Bernar tvrdi da treba imati na umu da je Rembo napisao svoj sonet vise kao covijek koji vidi nego kao covjek koji cuje. Za Forisona "Samoglasnici" su eroticna pjesma u kojoj 5 boja u sonetu olicavaju 5 glavnih dijelova zenskog tijela. Misljenja su veoma podijeljena ali najvise preovladava Forisonovo tumacenje samoglasnika.





 

lektirice @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4 /* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:"Table Normal"; mso-tstyle-rowband-size:0; mso-tstyle-colband-size:0; mso-style-noshow:yes; mso-style-parent:""; mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt; mso-para-margin:0cm; mso-para-margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:10.0pt; font-family:"Times New Roman"; mso-ansi-language:#0400; mso-fareast-language:#0400; mso-bidi-language:#0400;} Cvjetovi zla

 

            Charles Baudelaire posve je originalna i individulana pjesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pjesnička zbirka Cvjetovi zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije

            Baudelaire se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Baudelaire otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pjesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.

            Baudelaire realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost.

            Baudelairovi cvjetovi zla djelo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vrijeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pjesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspjeh koji je očit i danas.

            Prokleti se pjesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.


Pročitaj kompletan post
lektirice @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 

Baudelaire

 

Sto god bilo ovdje, to je tamo;
"Na jastuku od zla Satana Golemi
Nase duse njise sve bolje,
Da skupocjeni metal cijele nase volje
Premudrom kemijom u dim i prah spremi."
(Citatelju)



Naravno, Baudelaire. Pjesme pune nostalgije, njezne i placne, teznja k idealnome - mijesa se s ravnodusnoscu, s pjesmama koje su gotovo grube.

Malo je pjesnickih zbirki koje su tako odlucno utjecale na razvoj moderne poezije kao njegova zbirka Cvjetovi zla . Za njega je poezija "prostitucija duse". Znao je da je valjalo intenzivno zivjeti da bi se zivot mogao podnijeti. U nasladi i patnji. Vec od momacke dobi drzao se tog nacela tako dosljedno da kao mlad covjek zapisuje u svoj dnevnik:

"Ako sam u jednoj minuti zivio tri minute, onda ja sada nemam trideset nego devedeset godina." Zato je na njegovu licu bol starija od njegove dobi. Bio je tajanstveni "ponocni vrtlar" koji sa strascu njeguje carobnu lirsku floru ljepote, bola, grijeha i zla. Stvorio je knjigu poezije koja je godine 1857. usla u policijski arhiv kao delikt i prljavi pornografski materijal. Taj "brevijar najmodernijih bolova" (Matos) proglasen je nemoralnim, a njegov autor sumnjivim tipom iz velegradske kronike skandala.

Baudelaire cijeloga zivota tezi za ljepotom, cistocom i idealom, a susrece se s bijedom, nagonima i smrcu, razapet izmedju cvjetova i zla . Njegova poezija je dubinski obiljezena bolom i bol je od nje neodjeljiva. Patnja i bol su za njega nesto "otmjeno".

Iz dna duse je prezirao sretne ljude. U jednom pismu (J. Janinu) on se ruga, ispisujuci ironicne recenice kao npr.: "Vi ste sretan covjek... Ah! Vi ste sretni, gospodine... A ja imam sasvim ozbiljne razloge da zalim onog tko ne voli smrt." Za njega je sreca nesto banalno, sretan covjek je obican i obicno prazan covjek.

Svaki dan je dozivio jednu novu kategoriju bola. U drustvu- sam. Sa sobom- sam, a na rubu ponora. Njegov zivot predstavlja sjaj i bijedu metafizicke samoce koja nije ostala jalova.



KRATKA BAUDELAIREOVA POVIJEST

Najveci francuski pjesnik svoga vremena, kriticar, simbolist i dekadent, prokleti pjesnik Charles-Pierre Baudelaire, rodjen je 9. travnja 1821. godine u Francuskoj. Kada je imao samo sest godina umro mu je otac (Francois Baudelaire), a vec slijedece godine Baudelaireova majka Caroline se udala za pukovnika Jacquesa Aupicka. Baudelaire je mrzio Aupicka jer je zauzeo mjesto njegova oca; i njegovo je pokoljenje jednako intenzivno mrzilo samozvane politicare i ideologe koji su im nametali svoj autoritet golom silom. Ocuh je trazio od Charlesa da se pokori, podvrgne redu i uklopi u poredak, dakle, isto ono sto su mocnici trazili od svih mladih ljudi tog vremena. Odbivsi da se pokori, Baudelaire je navukao na sebe ocuhovu mrznju i osvetu. Nepriznat i siromasan, poslije neprilike s prvom knjigom bio je potpuno slomljen; zivotari, igra se dendija, pocinje uzivati droge i opasno narusava zdravlje. Vec 1866. se pojavljuju prvi simptomi afazije (nemogucnost govora) i hemiplegije (nepokretnost polovice tijela). Neshvacen, lisen drustvene afirmacije, stranac i vlastitoj majci, nakon duge agonije je zatrazio svete sakramente i malo zatim umire 31. kolovoza 1867. u majcinom zagrljaju koja je sasvim kasno shvatila njegov genij. Nakon sluzbe u crkvi Saint-Honore, Baudelaire je pokopan na groblju Montparnasse pokraj covjeka kojeg je mozda najvise mrzio- pokraj generala Aupicka.

 

MODERNIZAM

Baudelairova zbirka pjesama Cvjetovi zla je objavljena 1857. godine i ta godina se smatra pravim pocetkom modernizma, novog stila u umjetnosti. Modernisti se nadahnjuju romanticarskim idealima oslobodjene knjizevnosti. Poetika je najjasnije iskazana izrazom l`art pour l`art ili umjetnost radi umjetnosti : umjetnost mora biti slobodna od svih socijalnih i drugih vanjskih funkcija, treba biti posvecena sama sebi. U sirem smislu, Baudelairea je fascinirala moderna ljepota; za razliku od parnasovaca, on ostaje prilicno vezan za neke romanticarske ideje.

Njegov ispad iz tradicije promisljeno je pripreman i izveden veoma samodisciplinirano. Sve prije nego samonikli novator ili cudo bez korijena, Baudelaire je modernist na tradicionalan nacin. Ne mogu reci da u novatorstvu nije uspijevao, ali je ocito da na tome nije, iznad svega, inzistirao.

U tome i jest njegov paradoks; zbog toga i zasluzuje da ga cijenimo prvenstveno kao autenticnog pjesnika, cija jedina knjiga poezije nije tek tako, slucajno, postala brevijar modernih boli, strepnji, strahova, kompleksa, sanjarenja i sinestezijski uslozenih istancanih uzitaka za pokoljenja citatelja, sve do najnovijih, i sve brojnijih, u nasim danima.

 

U KONTEKSTU PRETHODNIKA I SUVREMENIH UZORA

Iako se divio Hugou i Gautieru, ono sto je od njih naucio ne pripada bitnom dijelu njegove poezije. U tom je pogledu bio mnogo presudniji dodir s E. A. Poeom.

Baudelaire je otkrio Poea 1846. i prvi susret s njim je dozivio kao sudbonosno otkrivanje srodne duse. Za njega se vezao snagom obozavanja koja se u tijeku sve dubljeg upoznavanja i prevodjenja pojedinih djela jos vise ucvrscivala. Na Baudelairea je djelovao Poeov istorodni, ali odredjeno pruzeni duh, njegov "demon lucidnosti".

Pjesmom Strvina zelio je izazvati zaprepastenje, proizvesti stravicni dojam i pritom je slijedio naputak svog uzora- Poea. Njegova estetika je prvenstveno estetika soka i kontrasta. Baudelaire je stoga odabrao strvinu, promisljeno kao Poe svoga gavrana, i isto tako znalacki i proracunato je ostvarivao napetosti u gradaciji, od strofe do strofe, kontrastirajuci raspadanje i zivotnost suncem, rugobu lesine i ljepotu zive zene kojoj se subjekt pjesme obraca da bi je potresao i trgnuo iz samozadovoljnog mira kojim ga, najvjerovatnije, iritirase.

 

NASTANAK I CIKLICKI USTROJ CVJETOVA ZLA

Godine 1855. konacno je uoblicena prva verzija Cvjetova zla . Ovaj naslov je bio odmah zamijecen, imao je odjeka- vjerojatno zahvaljujuci svojoj oksimoronskoj sirini, ublazenoj sokatnosti i dvosmislenosti. Pod tom sintagmom podrazumijeva se ljepota zla i ljepota koja se otima zlu, i proces otimanja putem obrade i kultiviranja- snagom intelekta.

U novinama "Le Figaro" Gustave Bourdin pise da ga veliki dio zbirke navodi da posumnja u mentalno stanje autora, a da je cijela knjiga "bolnica otvorena za sve demencije uha i svu pokvarenost srca, da je dotad nevidjeno stjeciste demona, djavola, fetusa i macaka, a da usprkos tome djeluje mjestimicno monotono, zbog ponavljanja istih rijeci i istih misli. "

Knjiga je zaplijenjena, a autor izveden pred sud. Godine 1861. izlazi drugo izdanje Cvjetova zla , bez sest proskribiranih, ali s trideset i pet novih pjesama; medju njima su i neke najsuptilnije (npr. Jesenska pjesma, Kosa, Jesenski sonet ), kao i veci dio Pariskih slika ( Jednoj prolaznici, Labud, Slijepci, Mrtvacki ples i dr.).

Trece izdanje Baudelaire nije docekao: izislo je tek posmrtno. U tom se izdanju pojavio ciklus Spleen i ideal , a na pocetak je stavljen Epigraf za osudjenu knjigu .

U kanoniziranoj verziji, Cvjetovi zla sadrze 163 pjesme rasporedjene u cikluse i jednu prigodno uvodnu- Citatelju . Neka vrst nastavka i nadopune Cvjetova zla jesu Male pjesme u prozi , izdane poslije pjesnikove smrti, a poznate i pod naslovom Spleen Pariza . Spleen je rijec engleskog podrijetla, a oznacava tugu i sumornost.Od spleena pate oni kojima je uvijek dosadno, kojima je sve nesnosno, nezanimljivo. Spleen je bol zivljenja.

Zbirka Cvjetovi zla je podijeljena na sest ciklusa: Spleen i ideal, Pariske slike, Vino , Cvjetovi zla, Pobuna, Smrt .

Prvi ciklus zbirke je naslovljen sintagmom koja obuhvaca dva pola izmedju kojih nastaje Baudelaireova poezija puna napetosti- Spleen i ideal .

U prvim pjesmama je vise naglasena velicina ( Svjetionici ), a kasnije bijeda pjesnika i uopce umjetnika ( Bolesna muza ). U tom ciklusu je i krajnje ozeti izraz Baudelaireovih shvacanja sveopce povezanosti stvari i pojava u prirodi, na kojem on utemeljuje svoju poetiku i estetiku (Suglasja ).

Drugi , zavrsni dio ciklusa Spleen i ideal ispunjen je erotskim pjesmama, u kojima fatalna zena biva cas otjelotvorenje ljepote, cas otjelotvorenje zla, cas jaki izazivac emocija (Kosa), cas razlog za pjesnikovo distanciranje, konotirano motivima hladjenja, zivotinjstva, lezbijstva i ravnodusnosti, cak kaznjavanja sadistickim zamisljanjem kraja u smrti. U drugom ciklusu je metafizicka dimenzija ustupila mjesto fizickoj.

U Pariskim slikama Baudelaire je prvi od modernih pjesnika uocio specificne urbane teme: pregazene ljude, nemogucnost komuniciranja, osamljenost. Ovdje je u nizu pjesama dosla do izrazaja Baudelaireova napasna fiksiranost na (zbiljsko i simbolicno) dno zivota, obuzetost "ljepotom" ruznog.

U ciklusu Vino je obradjen zametak velike Baudelaireove teme: bijeg od realnosti putem opijanja "bilo cime". Odmah se primjecuju osebujne crte romantizma koji sve hipertrofira i podredjuje efektu soka i skandala (Unistenje i dr.).

Tu nailazimo i na nekrofiliju (Mucenica) , na spolnu nastranost (Lezbos) , na kompleks nasljedne bolesti krvi (Krvava cesma) , na morbidne halucinacije i kontemplacije smrti usred zivota (Preobrazaji vampira ).

Ciklus Pobuna ponovno prihvaca apsolutnu metafizicku dimenziju.

Pobuna je najproduktivnija i zapravo osnovna tema Cvjetova zla: pobunom bi covjek mogao nadvladati camu i osmisliti svoju egzistenciju. Rijec je o Bogu tiraninu istodobno kad i o Kristu robu.

I u posljednjem ciklusu, Smrt , Baudelaire je nesto koncentriranije razvio jednu od svojih dominantnih tema, ocitovanu odnosom mrtvog i zivog i konacnim trijumfom smrti. To je posve u suglasju s njegovim ukusom istancanim za ljepotu svega umiruceg: agonije bica, propadljivost stvari i prolaznost drustvenih struktura.

Svako integralno izdanje Cvjetova zla sadrzi na kraju i tzv. Dodane pjesme , koje su naknadno pronadjene. Njima se ponavljaju i variraju teme prisutne u svim prethodnim ciklusima, a to su: ljepota, ljubav, alkohol, smrt i putovanje.

 

TEME I MOTIVI EROTIKE U BAUDELAIREOVOJ POEZIJI

Opajao se "umjetnim rajevima": hasisem i landanumom. Opajao se alkoholom. Cesto je posezao za uzitkom, tim manje ogavnim oblikom tuge. Njegova poezija raste iz unutrasnje pobune protiv hipokrizije i besmisla onvencionalnosti, iz bolnog sagledavanja nesavrsenosti ljudske prirode, iz osjecaja praznine u svakidasnjici.

Takvu tematsku konstantu predstavlja u Baudelaireovu pjesnistvu ljubav, kojoj uz grad Pariz pripada u Cvijecu zla sredisnje mjesto. Baudelaire je izraziti homo eroticus, jedan od najvecih i najoriginalnijih moderne europske lirike, ne toliko po broju ljubavnih pjesama koliko po snazi inspiracije i potresnoj ekspresiji jednog izvornog dozivljaja.

S tematikom erosa namece se ovdje jedno odredjeno pitanje: koje su zene uistinu nadahnule Baudelairea da pise o njima, o dozivljaju s njima i o snu o njima.

Njegov odnos prema zenama, prema "vjecnom zenskom" je u velikoj mjeri motiviran bijesom i sadizmom. U njegovim dragocjenim, intimnim zabiljeskama ima mnogo konfesionalne povjerljivosti. S nacelnog stanovista tu se cesto razmatra i problem covjekove seksualnosti, ali ne i Baudelaireove. Zene prezire, upravo mrzi, jer su prirodne, dakle ogavne, prava suprotnost dandyja. Ogranicene, moralno neciste, ukratko- sposobne samo da budu instrument muskarceve bludne naslade.

Takva naziranja su u protuslovlju s duhovnim i lirskim smislom najljepsih pjesama Cvjetova zla , u kojima je zena uzviseno, divno bice, vladarica, ziva boginja i Madona. Baudelaire se opaja mirisom zenske kose, ali zena mu se ipak- gadi!? Mozda bih to gadjenje nad zenom mogla protumaciti kao kompenzatorski projekt njegove osvete majci, koju je tako volio, a koja ga je, usprkos tome, "izdala": preudala se nakon smrti njegova oca, i vise se posvecivala novome muzu nego svome zakinutom sinu. Kao mladic ponajvise se druzio s prostitutkama i propalim, jadnim, bijednim i bolesnim zenama. Oduvijek je u sebi toliko nijetio odvratnost prema zeni samo zato sto je prirodna pa je stoga najradije s rukavicama navucenim na ruke obljubivao zene. U vezi s tim, izvodim dva zakljucka: prvi, da je zbog toga u zeni gledao neugledno, gadno bice, i drugi, da je zbog svoje apriorne averzije prema zeni sama sebe uvjeravao u ispravnost takvog stava zaziruci od boljih zena, od zena mozda dostojnih divljenja i postovanja.

 

·  CRNA VENERA

Zavodnicke drazi kojima bijase obdarena Jeanne Duval, ta fatalna zena i demonska Crna Venera sudbinski povezana za pjesnikov zivot i njegovo stvaranje, su jedinstvenost i neobicnost, sto po Baudelaireovoj misli znaci-lijepa: "Lijepo je uvijek bizarno".

Prema zabiljezenim opisima nekih suvremenika i pjesnikovim crtezima ukazuje nam se kao naocita mulatkinja, otprilike Baudelaireovih godina. Ona je zapravo proracunana, lukava, podmukla. Kosa raskosna, podatna, nepokorna, intenzivno crna, valovita i kovrcava. Na mracnoj maski dominiraju velika senzualna usta i ogromne oci, cudesna "okna duse". U tim ocima prebiva zasanjanost dosade, tupo mrtvilo apatije ili potmulo tinja zerava nedokucive zudnje mlade zvjerke. Za porocnog ljubitelja egzoticne ljepote bila je ne samo privlacna , nego i zavodljivo izazovna . Zaposlena u velegradskoj, internacionalnoj veletrgovini bludom, nastupa povremeno i kao statistica u malim kazalistima. Jeannea je u moralnom smislu odvratna, upravo monstruozna. Podmukla, rastrosna, raskalasena, lazljiva, nemilosrdna srca, nevjerna, a uz to glupa i alkoholicarka. Ali ta vjecno pijana "Aspasija sa raskrsca", ta prorocna Muza iz rakijasnice, ta nesmiljena vampiresa koja je ispila i krv i mozak najveceg pjesnika Francuske, bit ce alkemijom pjesnicke rijeci preobrazena u carobno bice, u mracno bozanstvo, u zlohudu Crnu Veneru. Tako je sred legla grijeha i poroka nasao svoje najvece nadahnuce. Usla je kao mit u francusku poeziju, a prema tome i u knjizevnost svijeta. Njezin i zastrasujuci i primamljivi lik, hladan i tajanstven kao sfinga, a ipak culan i topao, zivi u Baudelaireovim stihovima poput cudesnog vidjenja. Bila mu je melem i otrov, slatki smrtonosni napitak bez kojeg nije mogao zivjeti i od kojeg je prije vremena umro.

 

 

•  BIJELA VENERA

Apolonia Sabatier, nezakonito dijete nekog plemica, oko godinu dana mladja od pjesnika, barsunaste puti toplog tonaliteta, svijetlokestenjaste kose. Sto reci nego: prava slika zdravlja, zivotne radosti i vedrine.
Od 1853. do 1857. godine salje joj pjesme i njezna pisma, ali sve bez potpisa i mijenjajuci osnovne znacajke svoga rukopisa. U tom udvaranju ima iskrenog mladenackog zanosa, malo romantike i mnogo prave poezije. Misteriozna licnost skida masku i salje svojoj Muzi primjerak Cvjetova zla sa srdacnom posvetom.

Je li gospodja Sabatier i prije naslucivala ili izvjesno znala tko se krije iza nepoznatog dopisnika, nije utvrdjeno. Pjesnik je upao u vlastitu zamku, u mrezu koju je svojim misterioznim flirtom sam sebi za pet godina ispleo. Survao se sa zlatnog oblaka tlapnje i umjesto Boginje, nasao obicnu zenu. Ne zna se je li njezino cudjenje bilo vece od njegova stida. I tako u dodiru puti nestade iluzija - mit o Bijeloj Veneri je razoren.

Svi Baudelaireovi pjesnicki ushiti, sva lirska tepanja o carima divnog Andjela osnivaju se na krivim pretpostavkama. Ljubio je izmisljeni lik, a ne bice od krvi i mesa.

 

 

•  MADONA

Glumica Maria Daubrun se zapravo zvala Brunaud (umjetnicko ime je anagram stvoren od prezimena). Sedam godina mladja od pjesnika, zlatokosa djevojka zelenkastomodrih ociju, blagog, pravilnog lica koje se prema starom novinarskom kliseju naziva "licem Madone". Ona je u doslovnom smislu "dobra djevojka", i po cudi i po znacaju: postena, marljiva, skromna. Ubrzo ipak dolazi do neocekivanog obrata: Maria odlazi s drugim, Banvilleom, a Baudelaire svejedno nastavlja obozavati "duhovno meso" gospodje Sabatier. Polarno suprotna crnom vampu, mulatkinji Duval, Maria se doimlje kao malo preinacena replika Bijela Venere. Nadahnula je mali broj pjesama, ali svaka od njih predstavlja pravo remek-djelo posebna tonaliteta.

Meni je osobito zanimljiva pjesma Jednoj Madoni . Pjesnik- obrednik obozava Madonu i gradi joj podzemni oltar. Dok nabraja sve raskosne darove kojima ce ukrasiti njezin lik, potmula napetost raste dramatskom gradacijom, a kulminira u poenti zavrsetka. Pjesnik ce od sedam smrtnih grijeha stvoriti sedam britkih nozeva da bi ih sve odjednom zarinuo u njezino srce. Vec od samog pocetka naslucuje se u tom poklonstvu, u toj igri pojmova i slika, neka dvosmislenost, da bi se na koncu nedvojbeno i odredjeno otkrila tajna mracnih, okrutnih sklonosti ljubavnika Baudelairea.

   

 

Knjizevnik ne zivi samo po tome sto je napisao, nego i po tome sto su drugi pisali o njemu. Simbol hrvatske moderne, Antun Gustav Matos, o Baudelairu je rekao:

"Od potpunih pesimista vijeka, razlikuje se tamnim spiritualizmom. On je pjesnik Zla. I on smatra nesrecu glavnom i neoporecivom stvarnoscu. I on duboko osjeca tri apostolske tuge; tugu vijeka, tugu svijeta i tugu bozanstva, ali u Litanijama Sotoni nije Necastivi simbol Zla, nije krscanski Sotona, nego je princip znanja, patnje i energije, brat ocajnika. Taj Sotona nije negativan, nije dijabolican, nije pravi djavo. Baudelaire vjeruje da ce se i taj mucenik osloboditi, vjeruje, da ce se probuditi sve, sto je u nama tamno, zlo, satirsko i bozansko, ali visom silom jos okovano i guseno. "

Baudelaire je prvi vidovit, kralj pjesnika, pravi Bog.

 

" Slava ti, Satano, na visinama
Neba, gdje vladase, i u dubinama
Pakla, gdje svladan ti lik u sutnji sanja!
Daj, da jednog dana pod Stablom Saznanja
Do tebe pocinem, kad ce ti nad glavom
Grane saviti Hram svojom silnom slavom! "
(Litanije Satani)


CHARLES BAUDELAIRE (1821-1867)
Rođen: 9. travnja 1821. u Parizu
Umro: 31. kolovoza 1867. u Parizu

jedan od najvećih francuskih pjesnika, najvažniji
prethodnik gotovo svih preobražaja pjesničkog izraza
od simbolizma do naših dana. Tijekom samotnoga
djetinjstva u rodnom Parizu i teške traume izazvane
preudajom voljene majke u preosjetljivu Baudelaireovu
psihu uvukle su se klice sjete, tjeskobe i bunta koje
će bujati i razarati ga cijeloga života. Sablazan i
zgražanje koje je svjesno pobuđivao vrlo izazovnim,
razuzdanim vladanjem u učmaloj građanskoj sredini
zabavljali su ga i nagonili da svoj takozvani
sotonizam uvije u što izazovniju i skandalozniju pozu.

U umjetničkim krugovima Pariza, pogotovu boemskim,
sklapa mnoga poznanstva, ali istodobno objavljuje i
uspjele likovne recenzije, surađuje s književnim
časopisima.
Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika,
ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička
ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao
sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući
njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada
nezamislive motive.

Pisao je kritike o modernoj umjetnosti, bavio se
prevođenjem (Europi je otkrio Poe-a- s kojim duhovno i
estetski suosjeća ), a najveću slavu stekao je svojim
pjesmama. Zbirka Cvjetovi zla (1857) značila je pravu
senzaciju u tadašnjim krugovima. Pjesniku je donijela
slavu i neugodnosti (osuđen je na globu). U pjesmama
je Baudelaire zapravo želio dati nov osjećaj ljepote,
koji je njemu samom omogućio da otkrije nepogrešivi
izraz vlastite duše. Duboko je vjerovao da ona svoju
vlastitu domovinu nalazi tek s one strane vidljivog i
mogućeg, u duhovnome.
Godine 1868. objavljena je druga pjesnička zbirka
(pjesme u prozi) Male pjesme u prozi. Umro je
neshvaćen i razočaran.
Njegova poezija duguje svoju trajnost i punoću
jedinstvenoj jasnoći jezika i njegove boje, ali
Baudelaireova najveća slava ipak je u tome što je iz
njegova djela izravno poteklo nekoliko velikana
svjetske poezije poput Verlainea, Malarmea i Rimboa.




ALBATROS

Često za zabavu mornari na brodu
Love albatrose, bijele morske ptice
što prate brodove uz duboku vodu
Kao ravnodušne, tihe suputnice.

Tek što ih uhvate i na daske stave,
Vladarice neba nespretno i bijedno
Spuste svoja krila i, pognute glave,
drže ih kao vesla postiđeno, čedno.

O, kako je mlohav taj putnik krilati!
Nedavno prekrasan, kako li je ružan!
Netko mu kljun draži onim što dohvati,
Drugi oponaša hod mu tako tužan.

Pjesnik je nalik tom gospodaru neba
što živi u buri i carskog je roda,
U zemaljskoj hajci nema što mu treba
I silna mu krila ne daju da hoda.


Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je
obraćanje svom dubokom "ja" , punom tajnovitosti,
nedefiniranosti, groze, tamnih i nejasnih slutnji.

Baudelaire čitave cikluse pjesma posvećuje ženama.
Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku
od ostalih pjesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih
visina, Baudelaire prezire ženu nazivajući je s
demonom, mučenicom, prokletnicom. žene Baudelaire
smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da
zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u
krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu.
žene koje su inspirirale Baudelaire bile su Jeanne
Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela
Venera i Marije Danlrme Madona


* Glupost je čest ures ljepoti.*
Charles Baudelaire Veza s lijepom mulatkinjom Jeannom Duval izazvala je
zgražanje u građanskoj sredini.

Živio je boemskim životom, bio je egocentrik, odavao
se pretjeranim senzualnim užicima.
Razapet između 2 krajnosti: između CVJETOVA(kojima
teži) i ZLA (kojem se odaje)- tako će postati pjesnik
bola i SPLEENA, tjeskobe modernog čovjeka i njegovih
uzaludnih napora za približavanje idealu i ljepoti.

CVJETOVI ZLA- njegova jedina zbirka pjesama koja je
objavljena 1857. g.(i posvećena Th.Gamtieru), a kasnije
je još proširena pa danas sadrži oko 200 pjesama i
podijeljena je u 6 ciklusa:
- Spleen i Ideal - Cvjetovi zla
- Pariške slike - Pobuna
- Vino - Smrt
zbirku je pisao 15 god., koncentrirana je na
krajnostima( dobro-zlo, ljubav-grijeh, lijepo-ružno
itd.)

Nazivamo ga PROKLETIM PJESNIKOM, pjesnika Tajne,
mračne ljepote i privlačnog zla




 

lektirice @ 20:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, siječanj 10, 2009
Moj križ svejedno gori


Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. - Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. - On gori
Dovikujem ti. - Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga - moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskrej tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskreju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

-simbolika križa koji gori, koji je

                     "uzdignut"  i "razapet" , kojega pjesnik "nosi" ; svijet je "uzalud stvaran "

                       i  " uzalud ljubljen", udaljuje se, bez Boga.

-Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja ...

-Ma posljetku, među posljednjim pjesmama zapisao je i onu Moj križ svejedno gori, u kojoj kao da je (jednako kao i u još nekima) pretkazao svoj tragični kraj.

-


  • u ovoj pjesmi otvaraju se temeljna filozofsko-egzistencijalna pitanja
  • križ koji gori u sebi nosi klasične biblijske simbole (dvostruke!)
       - patnja, bol, smrt

      -  iskupljenje, oslobođenje, život

  • križ kao motiv mučeništva, ali isto tako i motiv spasenja
  • pjesnikov odnos prema Hrvatskoj očituje se u stihovima koji se ponavljaju, i kojima završava pjesma (« Moj križ svejedno gori, Moj križ a tvoje ime»)
  • u tim stihovima kulminira patnja i mučeništvo, ali i snaga nade
  • pjesnik se potpuno izjednačava s Hrvatskom - njegova sudbina je i sudbina njegove vlastite zemlje i obrnuto
  • motiv prošlosti - davna događanja pjesnik iznosi u obliku pjesničkih slika koje su povezane sa srednjovjekovnom povijesti i književnosti (strijele, majka Margarita, davne vojske)
  • pjesnički izričaj obilježen je filozofskim elementima, hermetičnosti i teško razumljivim metaforama, slobodnim stihom, ubrzanim ritmom

MORE

i gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru

-Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More.
-Iste, 1954. godine, u pjesmi More, jednoj od najpoznatijih u svekolikoj hrvatskoj književnosti, pruža snažnu, mudrošću natopljenu, sliku nepomična mora, svojevrsne antropološke i simbolične freske vječnosti i beskraja koja se doimlje poput sna u prolaznoj ljudskoj bliskosti, sna čovjeka na kamenu, pod vjetrom u jablanovima, pod prismotrom predaka.
-

U pjesmi More lirski se subjekt stapa s prirodom zanesen ljepotom beskrajnog plavog prostranstva koje u njemu izaziva sreću, zadovoljstvo i zanesenost. Taj ushit prirodom prelazi u ushit za voljenom ženom. Naime, u pjesmi postoje dva mora : more i more zlato ( voljena žena). Pjesma je puna vedrine, radosti i smjeha, sreće zbog ljepote življenja i postojanja. A ta sreća izvire iz prirode i odražava se ljubavlju. Stih je slobodan, nema interpunkcije, ritam je ubrzan, kao da oponaša more.

-

MOREà pjesnik se često uspinjao na manji brijeg da vidi more (rodno Slime), u pjesmi su vidljivi vidni i slušni doživljaj mora koje pjesnik oživljava (personificira), sjedinjuje se s njim. To je pjesma ponavljanja i izmjenjivanja pozdravaàdobro jutroàpjesnika i mora



 


TRI MOJA BRATA

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

-Poezija mu izvire iz snažne doživljajnosti lirskoga subjekta. Snažno ga je kosnula smrt njegova tri brata i to nije prošlo bez traga u poeziji: pjesmom Tri moja brata oglašuje se antologijski.
-

U pjesmi “Tri moja brata Pupačić iznosi svoju uspomenu na braću, na djetinjstvo i na sreću. Poredbama (“Imao sam glas kao vjetar…”) naglašava “veličinu” te svoje sreće. Upotreba prošlog vremena ostavlja dojam gorčine što ta sreća pripada prošlosti, a upotreba jednine “Kad sam bio tri moja brata i ja” označava istost između pjesnika i njegove braće. U posljednjem stihu ponavljanje : “moj brat, moj brat i moj brat” pokazuje da su oni bili jedan kolektiv, ali i svaki od njih individua za sebe. Stih je slobodan, ritam je usporen opkoračenjima i prebacibvanjima.

-TRI MOJA BRATA....antologijska pjesma pisana u perfektu bez spominjanja imena braće, što je vrlo znakovito , budući bi imenima morao dati prioritet jednome od njih. ***************Stih : "moj brat, moj brat i moj brat".....kad se pravilno intonira izgovara se kao : moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!***************(hvala...)

-

je pjesma životne pozadine, pjesnik je od struje i vatre izgubio trojicu braće. U pjesmi on se s braćom poistovjećuje, a to mu poistovjećivanje daje snagu i osjećaje. Vidljivo je i tzv. panteističko doživljavanje svijeta.



lektirice @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Josip Pupačić

Josip Pupačić - Pjesnik



Rođen: 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša
Poginuo: 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku


Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.

Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.

Josip Pupačić je rođen 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Za života je objavio sljedeće zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima", "Mladići", "Cvijet izvan sebe", "Oporuka", i "Ustoličenje". Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" i "Uspravan hod".
Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.), hrvatski književnik.
Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Bio je urednik Krugova i Književnika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe (1958.) i zadnje Moj križ svejedno gori (1971.) stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći.

Djela:
• "Kiše pjevaju na jablanima",
• "Oporuka",
• "Moj križ svejedno gori",
• "Moj grob",
• "More",
• "Tri moja brata",
• "Ne može se rastati od mene".
JOSIP PUPAČIĆ
(Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. svibnja 1971.)



Završio gimnaziju u Splitu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio je urednikom kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Kao lektor je radio na Sveučilištu u Lyonu (1961.-1963.). Na Filozofskom je fakultetu radio na Katedri za stariju hrvatsku književnost.
Za razliku od svojih vršnjaka krugovaša (S. Mihalića, I. Slamniga, M. Slavičeka), Pupačić više slijedi Kaštelanov motivski trag koji ga vodi začudnosti djetinjstva, uspomenama i opsesijom smrću. U njegovoj poeziji otkrivamo idealne slutnje još nepomućenih davnih sjećanja, ali i traganje za izgubljenim dječaštvom koje neprestano prati pritajena sumorna reminiscencija prošlosti. I u najzanosnijim njegovim ushitima pritajeno je prisutan osjećaj tuga koji je nekada davno zakrio vedrinu sreće. Obitelj je ishodište njegove poezije, ali i njegova bol koju neprestance izriče - sve njegove nostalgije, tuge, sumorna sjećanja na mrtvu braću, na samohrane sestre, na nesagrađenu kuću, na opustjelu idilu zavičaja, nose obilježja toga kobno zaustavljenog smijeha mladosti. Misaono spoznavanje koje prati taj nespokoj dio je njegova pjesničkoga nadahnuća, tako da se poetska simbolika i metaforika pretvaraju u unutrašnju lirsku dimenziju. Pupačićev je doživljaj konvergirao od zelenih livada djetinjstva do nespokojstva mladosti, u njoj se javlja istodobno dječak i zreo čovjek koji progovara izričujći očitovanja ljudskoga bola, jer, kako je sam pjesnik napisao: "Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život.".
Vizualizaciju slika ostvaruje iznimnom vezom između realnoga i irealnoga svijeta doživljavanja, osobito povezanu s zvukovnom stranom izraza.
Jezično mu je izražavanje jednostavno, minimalističko, lišeno ukrasa i prožeto izvornom i slikovitom metaforikom. Pjesme su dorađene i izrazito ritmički strukturirane. Što se metrike tiče, u njoj se približava šimićevskoj koncepciji, vraćajući se, od svih pripadnika svojega naraštaja, u najvećoj mjeri hrvatskoj tradiciji i njezinoj dugostoljetnoj stečevini.
Među najpoznatijim su mu pjesmama More, Tri moja brata i Zaljubljen u ljubav.
Stradao je u zrakoplovnoj nesreći na krčkom aerodromu.

Zbirke pjesama:
Kiše pjevaju na jablanima (1965.), Cvijet izvan sebe (1958.), Oporuka (1965.), Moj križ svejednako gori (1971.), Sabrane pjesme (1978.).
PJESNICI TRAGIČNIH SLUTNJI
Da je živ, Josip Pupačić imao bi Mihalićeve godine. Vršnjaci, s razlikom od nekoliko mjeseci (Slavko Mihalić je rođen 16. ožujka, a Bepo Pupačić, kojeg je tragična smrt prerano zaustavila u pjesničkom i domoljubnom zanosu, rođen je 19. rujna 1928.), zajednički su, iako svaki na svoj način, utirali put slobodi umjetničkoga stvaranja. O tome svjedoče već prve njihove pjesničke zbirke (Mihalić Komorna muzika, 1954.; Pupačić Kiše pjevaju na jablanima, 1955.). To je - valja podsjetiti - vrijeme kada se otklon od socrealističke dogme očituje kroz brojna djela toga prvog poslijeratnog hrvatskog književnog naraštaja (Zaustavljena pregršt Milivoja Slavičeka, Mislim na sunce i Raskršće vjetra Miroslava S. Mađera, 1955.; Vode pod ledinom i Četvrtoga ne razumijem Zlatka Tomičića, 1955.; Pjesme od uvijek Vlade Gotovca, 1956. i dr.). Radi potpunije slike književnih prilika toga doba, uz ove pjesnike treba spomenuti i Josipa Stošića, autora zabranjene zbirke Đerdan (objavljena 1951. u vlastitoj nakladi), te one kojih više nema među živima, a okupljali su se oko časopisa Krugovi (izlazio od 1952. do 1958.) ili su bili suputnici krugovaša. To su: Krsto Špoljar, Ivan Slaming, Antun Šoljan, Dubravko Ivančan, te nešto stariji Boro Pavlović i Radovan Ivšić, da spomenem samo najznačajnije. Uvršten u antologije i prije negoli mu je objavljena prva knjiga, Josip Pupačić (rođen u Slimenu ponad Omiša, poginuo zajedno sa suprugom i kćeri u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku 1971.) za života je objelodanio još četiri zbirke pjesama: Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje. Posthumno mu izlaze zbirke: Moj križ svjedeno gori i Dobrojutro more, te 1978. Sabrane pjesme i 1997. Izabrane pjesme. Nerijetko se u Pupačićevim pjesmama osjeti i slutnja smrti. U jednoj od posljednjih (pod naslovom Moj grob) prorekao je:
Rasut ću sebe u srca mnoga
i živjet u bezbroj života,
jer od sadanjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.
Pupačićevu pogibiju među prvima je popratio Miroslav Mađer nekrologom Moj lirski susjed (Revija, Osijek br. 5, 1971.), koji će svoje uspomene na nj oživjeti i dvadesetak godina poslije U pohode pjesmi (u svojoj knjizi Neput, 1989.): “S Bepom sam dijelio, moglo bi se reći, i literarni i studentski kruh. Stanovali smo zajedno u podstanarskoj sobi upravo onda kad smo i najviše književno djelovali. Stoga je i logično što su naši studentski dani bili presudni i za naše književno prijateljstvo, za naše literarne ideje i preokupacije”....
Evo me, moj svijete, na raskršću i
tvom i mom.
Oprostimo se. - Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi.
19. rujna - Tako se u pjesmi Moj križ svejedno gori, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić, malo prije tragične smrti 23. svibnja 1971. u zrakoplovnoj nesreći na Krku u kojoj su poginule i njegova supruga i kći. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predskazanje vlastita kraja.
Josip Pupačić, podrijetlom iz Poljičke republike, rođen je na današnji dan 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka.
Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti.

Josip Pupačić - Moj križ svejedno gori


Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. - Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. - On gori
Dovikujem ti. - Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga - moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskrej tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskreju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.
Tema ove pjesme je izgubljenost, beznađe, otuđenost (od svijeta), strah, nesigurnost, razočaranje u svijet.
Vizija života - težak, okrutan, mukotrpan - pesimizam
Odnos prema tradiciji - nezadovoljstvo ostavštine (rat, strijele, rane)
Biblijski motivi - majka Margarita - ironija i cinizam prema njenim suzama
Ponavljanje - “Moj križ svejedno gori” - muka i patnja
Pjesnikov križ jest svijet (njegov i svijet općenito)


»Zvijezda da mi je biti,
i živjeti kao zvijezda
negdje visoko, visoko.
Pa da netko za mene
brojeći zvijezde kaže:
Ono je moja zvijezda.
Zvijezda da mi je biti.«

U potrazi za vlastitim poetskim izrazom, osjećajući nešto samobitno, nešto što treba pokrenuti, Pupačić je ubrzo, sažimajući dragocjeno iskustvo, vlastiti talent i duhovnu čistotu, neposredno i jednostavno pretakao vanjske titraje prirode u antologijsku poeziju. Njegov je ideal postati zvijezdom i biti nečija zvijezda. Upravo je u toj dimenziji Pupačić poseban i nov. On nigdje ne traži smisao za sebe, on vidi smisao u svemu, on ne želi biti iznad svih stvari, on želi biti sjedinjen, suosjećati, voljeti i biti voljen. Taj odnos će njegovati do kraja.


Moj Bog
Našao sam ga i On je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog

i našao sam ga u sebi
jer živi u meni za me
i ja se u njemu radujem

Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.


Ne može se rastati od mene
Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.


Tri moja brata
Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.


Moj grob
Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.
Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.
Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.
Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.


More
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Bitno je znati da se u pjesmi radi o dva mora. Jedno more je pravo, plavo more, a drugo more je njegova ljubljena ili šta već. On tepa svojoj ljubljenoj, naziva ju morem, a ona ga pozdravlja, grli, pa se smije, itd. I onda njih dvoje, more i pjesnik sjede na žalu i smiju se, smiju se moru.

Molitva zemlji
S. S. Kranjčeviću ili
jadnicima moga naroda
Hotio bih da se vratim
svome srcu - tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni - tvojoj vjeri
Hotio bih da se vratim
svome kriku - tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti - tvojoj kobi
Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu
Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju
Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče
PET GODINA TIHE AGONIJE..."
Pet godina tihe agonije,
kad srce kuca i zvoni
i steže se sve monotonije
i umire po šabloni.
U ždrijelo me katatonije
podla boljetica goni.
I venem sve bono i bonije
ko trudni pozdrav madoni.
Dok življah životom skeptika,
dok sumnjah, da li me ljubi,
na srcu ostavi jektika
trag nekih čudnih zubi.
A sad je tivot gol i tako gol;
u srcu mome osta samo bol.

..........

[POST SCRIPTUM]
P. S. Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.
Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.
Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.
Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.
Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.
Naiđoh svagdje - ko na gad -
na lice časno glupo...
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo...
Kad tamo - rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!... Rukom curi krv
i staklo živim mesom...
I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više!



Tvoja duša šuti i govori
I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama
II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom
III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim
IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi
V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš
VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.
VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio
ZALJUBLJEN U LJUBAV


Volio sam je
kao travu
i kao jesenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju,u čijim se kosama
migoljila magla,
nju,čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila ko zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju,vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune

Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš

Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore

Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš



Josip Pupačić



Autobiografska proza -
autograf stranice





Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni u granicama. Svijet je izvan svih granica, izvan svih okvira; unutar jednog prostora, unutar jedne tišine - u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati od sebe, ni od grada, ni od čovjeka. Zato nemojte pokušati da iselite ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju, jer je ne možete rastaviti od nje; ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod, koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli izvesti iz mene.) Ali, čovjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se rastati od sebe.
lektirice @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
60331
Shoutbox
16.4.2014. 9:43 :: keluar nanah dari kemaluan
keluar nanah dari kemaluan
16.4.2014. 9:44 :: keluar nanah dari kemaluan
keluar nanah dari kemaluan
16.4.2014. 9:44 :: keluar nanah dari kemaluan
keluar nanah dari kemaluan
16.4.2014. 16:08 :: Jaket Kulit Murah
nice
16.4.2014. 19:42 :: Watch Captain America The Winter Soldier 2014
Captain America: The Winter Soldier Movie Storyline Full Showing
16.4.2014. 19:55 :: Watch Captain America 2014
Captain America: The Winter Soldier Movie Storyline Full Showing HD Quality
17.4.2014. 8:31 :: cara penyembuhan sipilis
cara penyembuhan sipilis
17.4.2014. 8:31 :: obat tradisional untuk penyakit gonore
obat tradisional untuk penyakit gonore
17.4.2014. 8:31 :: cara penyembuhan sipilis
cara penyembuhan sipilis
17.4.2014. 8:31 :: cara menyembuhkan sipilis
cara menyembuhkan sipilis
17.4.2014. 8:31 :: keluar nanah dari penis
keluar nanah dari penis
17.4.2014. 8:31 :: keluar nanah dari penis
keluar nanah dari penis
17.4.2014. 8:31 :: keluar nanah dari penis
keluar nanah dari penis
17.4.2014. 8:31 :: keluar nanah dari penis
keluar nanah dari penis
17.4.2014. 8:36 :: Watch Divergent 2014
Watch Divergent Full Movie Streaming Online Free
17.4.2014. 8:56 :: Full Watch Captain America
Captain America: The Winter Soldier Full Movie
17.4.2014. 12:31 :: Broker Forex
Nice Blog Visit Back PLZ
17.4.2014. 12:48 :: The Winter Soldier streaming
Two years after the Battle of New York City, Steve Rogers aka Captain America
17.4.2014. 13:57 :: Watch Noah Full Movie
Movie Details NOAH Movie Story line
17.4.2014. 15:46 :: Divergent 2014 Full Megavideo Viooz
Divergent MOVIE STREAMING ONLINE FREE
18.4.2014. 6:31 :: my profil
nice info dude, please add me in google+ to your circle. Thanks
18.4.2014. 8:04 :: Best Interior Design
Buenas noches.. What a great info you have. This has really helped. Thanks for the information and keep up the good job.
18.4.2014. 9:54 :: Home Design Ideas
Very nice blog. Thanks for the information and keep up the good job.
18.4.2014. 10:17 :: Divergent Movie Story line
Watch Divergent 2014 Redbox Stream Online
18.4.2014. 16:30 :: Hyper cars
Nice article. Dont forget to visit my site. Thanks
18.4.2014. 17:38 :: Samsung Galaxy s5 User Guide
Nice article. Dont forget to visit my site. Thanks
18.4.2014. 17:54 :: Hairstyles For Medium Length Hair
nice info dude, thanks. Oh ya, don't forgete to see my videos and subscribe it :)
19.4.2014. 2:54 :: Best Interior Design
Nice blog dude, don't forget to watch my video..
19.4.2014. 8:44 :: Watch Transcendence 2014 Online
Watch Transcendence Full Movie Online Quality
19.4.2014. 14:55 :: Nick
plavi vjetar
Index.hr
Nema zapisa.